Aldemar Ibrahimović – urbani poetik

Umjetničko-problemsku konstantu likovnog opusa Aldemara Ibrahimovića čini čovjek i njegov pripadajući prostor (u kojem se kreće/živi). Priroda/predio, arhitektura suštinske su determinante individualnog življenja i prilika za intervenisanje u realnom/imaginarnom, fizičkom/toponimskom i mentalnom/kulturnom pejzažu umjetnika.

Mikro-zavičajni svijet i poetizovani predjeli (sjećanja) okupiraju i „drže” umjetnika u kreativnoj pripravnosti za (samo)iskaz. Kroz permanentne odlaske i vraćanja, Aldemar nas suptilno kreće vlastitim uporišnim/ishodišnim (reverzibilnim) „tačkama” (kodiranog) sistema umjetnosti.

Arhitektura Aldemarove slike ne dozvoljava nagle nadogradnje, već nadovezivanje na ono pređašnje, iskustveno proživljeno, što upućuje na isčekivano, sadašnje, buduće. Ne napuštajući rožajsku kuću (fizički), umjetnik gradi „nebodere” urbanog ambijenta, utopijske atmosfere/snoviđenja. Iskorak u globalno vodi ka svijetu odljuđenog čovjeka koji želi da zadrži sebe bivšeg, negdašnjeg, zaboravljenog. Plohe fasada se preklapaju, otvaraju za nova iskustva, a nesnađeni čovjek današnjice sumanuto luta pustim/nedefinisanim ulicama samoodređenja.

Kompozicijski konstrukt/skeleton slike ostaje nepromijenjen, višeslojni, kolažni ansambli mijenjanju aktere podrške u formalnom, ne i suštinskom smislu. I u urbanom ambijentu, Aldemarov čovjek je sjenka, maska/silueta bez lica, u pripravnosti za bijeg, s rukama u zamahu u nepoznato. Čovjek - Niko jeste/biva Svako u razuđenom/razgrađenom distopijskom svijetu, u kojem Aldemar, ipak, pronalazi vrata, prozore koji se otvaraju za nove svjetonazore, izazove/mogućnosti na raskršću osjeća(n)ja i sjećanja.

U elaboraciji velikih/univerzalnih tema, umjetnik ide od individualnog/ličnog ka opštem, stvarajući slikarske opuse koji se nadovezuju i komuniciraju istu poruku satkanu od izbalansiranih, različitih fabularnih leksema. Svjetla velegrada unose novu atmosferu/ svjetlo, u kolorit fino iznijansirane valersko-tonske game. Razuđeni tonovi plave, zelene, žute, s akcentima crvene, tvore levitirajuće fasade, razbacane prozore, vrata, djelove arhitekture u specifičnom energetskom kretanju, čiji je kohezioni subjekt dezorjentisani čovjek/individua, zastupljen u svim Aldemarovim umjetničkim ciklusima.

Oboma - i arhitekturi i čovjeku, potrebno je suštastveno središte – imanentna priroda, koja ne mora biti i nije nužno u vidljivom, realnom okruženju.

„Urbani poetik” mijenja ambijent, arhitekturu, no, ne i svoju unutarnju prirodu. Dok god je tako, postoji nada/mogućnost da se situiramo u stamenom, snažno impostiranom bitku koji neće odustati od čovjeka, od esencijalnog/ljudskog u njemu. Slikarstvo Aldemara Ibrahimovića više od poetskog realizma, lirskog intimizma, figurativnog i apstraktnog, govori samosvojnim jezikom suštine… nagovještene istine.

Dr Anastazija Miranović Mart 2025.