Traganje za vlastitim likovnim izrazom

Aldemar Ibrahimović pripada slikarima koji od početaka tragaju za vlastitim likovnim izrazom, usmjeravajući i kultivišući svoj nesumnjivi talenat prema doživljenom i bliskom, ali i zadajući sebi mnogo više i teže od njihovog prenošenja iz svijeta realnosti u svijet umjetnosti. Zato se njegove slike doimaju kao prisnivene, skinute s obrisa nekih irealnih a mogućih predjela, ali i otete pukoj apstrakciji u kojoj nije ono sto jeste.

Pomjerene više k snu nego li realnosti, Ibrahimovićeve slike imaju tako samo privid stvarnosti, ono što ostaje gledaocu kao subjektivni doživljaj i njegovo lična identifikacija. One su lišene suvišnih detalja po kojima bi ih, inače, mogli prepoznati i bliže odrediti, kao likovnu naraciju i konkretizaciju stvarnog.

Njegove slike, dakle, reducirana su do mjere u kojoj detalj ne znači mnogo, čitljive su i shvatljive tek kao cjelina, kao kompozicija koja ne trpi nagomilavanje simbola i detalja, već znače optimum koji ne bi podnosio ni više ni manje od onoga što se nudi. Tako su na mnogim platnima zastupljene takozvane čiste forme, date u iznijansiranim plohama i bojama koje se vizuelno i sadržajno “podnose” među sobom, u jednoj jako ogoljenoj, ali zato razgovjetnoj strukturi; kao kostur ostavljen za rekonstrukciju i predistoriju same slike. Kad to nijesu samo siluete, ni figure nalik na ono što bi htjeli da vidimo - onda su to gole kosti drveća, kamena pjena i talasi zastali u nekoj nepogodi, koji stvaraju i daju dinamiku slike iznutra, kao da u njenoj nutrini vri nevidljivi svijet, koji je potonuo i nestao ispod njene tek uhvaćene pokorice. Zato na Ibrahimovićevim slikama nema ni ljudi, ni njihovih naseobina, nema ptica ni zvjeri, ni mnogo neba (osim u slikama planinskih vrhova koji poput vulkana izranjaju s kraja) – ima samo kamenih zavala i od “kijametskog” (sudnjeg) dana. To što nijesu na njima samo tamna grotla, tragovi vatre i vode, što se ostaci prošlog svijeta pojavljuju čudesnim izrazom i bojom, stvar je umijeća ovog slikara, da nam dočara i približi taj svijet, učini ga manje pustinjskim i prijemčivijim no što jeste. Otuda je svaka identifikacija i konkretizacija slika koje pripadaju ovom krugu sa umjetnikovim zavičajnim pejzažima gotovo iluzorna, što je samo mogući podsticaj da se na reduciranoj skici stvarnosti prenese i ostvari vlastiti umjetnički doživljaj. Pejzaži o kojima je ovdje riječ sadrže jedan tamniji podtekst stanja poslije nepogode, kako smo ga uslovno nazvali u ovom kratkom osvrtu.

Drugi krug interesovanja ovog unjetnika čine znatno čitljivije slike kuća i krovova Sarajeva, njihova ne samo figurativna izražajnost i poetika, već jedna doživljena i topla eksterijerna idila starogradskog ambijenta. Slikar se namjerno lišava otkrivanja tajnovitosti nutrine kuće, kao najintimijeg prostora života, bježi od fantazije koju mu nudi jedan takav pogled u njeno skriveno “srce”, dajući opet samo globalnu kompoziciju i sklad starih urbanih kuća, čija “duša” nije u njihovim skrivenim odajama, već upravo na njenim prozorima i zidovima, na njenim krovovima i dimnjacima. Ni na slikama ovog kruga nema suvišnih detalja ni dekoracije, tek pokoji svijetli ili tamni prozor, iza privida vremena koje je stalo, nagovještavaju suptilniju priču o sudbini i sreći onih koji žive iza njih.

Da ovom slikaru, pored kultivisanog umijeća i raskošnog talenta, nije strano filigransko cizeliranje najtežih, takozvanih “živih formi” – govore nam njegovi brojni portreti u različitim tehnikama. Među najzapaženijim slikama su svakako varijacije slike starca, prostudirane do najsavršenije identifikacije, a potom nekoliko vrlo uspjelih i psihološki iznijansiranih portreta. Slike ovaca i crteži konja doimaju se kao da su iz neke mitske priče, čija vremenska dimenzija seže od iskona do danas.

Može se sa sigurnośću reći da Aldemar Ibrahimović, iako mlad stvaralac, uspješno otkriva i u svojim slikama sublimira jedan osoben i samosvojan svijet, ostvaren u strukturi modernog likovnog izraza, u raznovrsnim likovnim tehnikama koje njegove slike čine doživljajem koji traje.

Husein Bašić Decembar 1993.