Čovjek, kuća, sjenka… ili o svim našim neizvjesnostima

Aldemar Ibrahimović jeste umjetnik koji pred sebe postavlja najteži zadatak, a to je nastojanje da se uspostavi veza, ili preciznije kazati, prožimanje između slikarstva i vremena (prošlog i sadašnjeg), ali na način da vrijeme koje se prikazuje na njegovim radovima ne izgubi svoje specifičnosti, niti da jedno potisne drugo, nego da su oba vremena ravnomjerno prisutna, jer su jednako značajna za oblikovanje života. Ta dva vremena, ono koje je minulo i za kojim slikar osjeća nostalgiju, nastoji ga sačuvati i prikazati onakvog kakvog ga pamti, i ovo postmoderno u kojem jesmo, jednako „žive” na njegovim radovima. Nostalgija za prošlim na slikama Aldemara Ibrahimovića daje melanholičnu vrijednost odsutnome, ali to odsutno koje on prikazuje kroz ljude, građevine, prostor ili nekada samo kroz sjenke, obrise, konture, naglašava da taj svijet drugačijeg nije nestao nego nas navodi da ga iznova osjetimo i da u njemu na jedan poseban način, putem umjetnosti, (o)živimo. Na njegovim radovima prikazan je život onakav kakav je bio i kakav jeste.

Kada prikazuje svijet u kojem danas živimo, na slici dominiraju ravnomjerno raspoređeni (skoro pa geometrijski) oblici. Tu su prikazani (ne nužno i ne uvijek) gradovi, neboderi, dok uličnu buku skoro da možemo osjetiti, prozori u/iz Svijeta u kojima se najčešće čovjek suočava sa sobom i onim što u njemu jeste. Zatim se mijenja krupni plan slike i fokus je postavljen tako da se prati linija od kuće do čovjeka, kao centralne figure, koji naposljetku postaje sjenka i sve izgleda tako da on nosi teret prošlog, žal za minulim i nestaje pod teretom istine. Kombinacija je to onoga što se zbivalo i onoga što se sada zbiva, ali ono najvažnije što se događa na njegovim slikama, prolazi, koja pamti i koja nam prenosi ne narušavajući sklad čovjeka i svijeta, prošlog i sadašnjeg.

Svijet i čovjek jednako se mijenjaju i nadopunjuju na Ibrahimovićevim slikama. Prikazan je istinski povratak biću, a zatim put bića u svijet i, na koncu, transformacija koju prolaze (ili koju prolazimo od estetičkog do individualističkog), s tendencijom odstupanja od društvenih normi.

Sadašnjost je upućena na prošlost, mi postojimo i u jednom i u drugom vremenu, te nam je jasno da nema promjena bez prihvatanja drugog, nema funkcioniranja svijeta ako čovjek nije pokretač, i tu započinje proces koji ide od ja ka mi, odnosno od individualnog do kolektivnog sjećanja, koje uprkos svemu opstaje u razlomljenom i rascjepkanom svijetu u kojem ljudi i dalje postoje i nastoje ispuniti prazninu u/oko sebe. U potpunosti je uhvaćen trenutak, kako individualnog tako i kolektivnog preobražaja, neprestano pomjerajući fokus od čovjeka preko događaja. Na slikama Aldemara Ibrahimovića odlično je “uhvaćena”, a onda i oslikana atmosfera svakodnevnog, te prikazana (ne)komunikacija, jer ljudi jesu najčešće samo jedni pored drugih, ne i upućeni jedni na druge, te se fokus postavlja na zatvorenom prostoru (i u čovjeku i oko njega), kakav je kuća, avlija, groblje, ili zatvorenost čovjeka-sjenke u raznin geometrijskim oblicima.

Na Aldemarovim radovima čovjek je u prednosti, njemu se pripisuje visoki vrijednosni nivo od koga sve počinje, i život, i njegovo oblikovanje, i riječ, i pokret, i sloboda, ali tu je i čovjek koji nerijetko nosi teret prošlog i/ili nastoji balansirati između modernog i tradicionalno shvaćenog koncepta vremena. Aldemar Ibrahimović pokazuje da unutar svijeta u kojem živimo postoje i drugi svjetovi koji se oblikuju prema vremenu i prilikama u tom vremenu, koji pomjeraju granice i na tren imaginarno pretvaraju u stvarno (ali i obrnuto!), pokazujući u kojoj mjeri nas umjetnost nadahnjuje i nadograđuje.

Umjetnost nije bijeg, ona je naše suočavanje sa stvarnošću, ona je tu da prikaže nesavršenost svijeta u kojem smo ili još uvijek živimo, ona govori o prisustvu, odsustvu čovjeka i, možda i najvažnije, ona nama, a onda i drugima, prikazuje kakav je to svijet koji nosimo u sebi, koji prikazujemo putem svog djela, i na taj način propitujemo refleksiju i odnos ja – svijet – ja.

Aldemar Ibrahimović vodi stalni dijalog između bića i svijeta, on istražuje teme koje dodiruju i njega i nas, on istražuje odnos izvan vremena, kao da vrijeme ne postoji, što je i vidljivo na njegovim radovima, jer to nikako nije sukob starog i novog, nego njihovo preplitanje i nastojanje uspostavljanja ravnoteže. Teme koje bira nadilaze stvarnost dubokom pažnjom i fokusom upravo na tom starom, na onom što se događa sada, kako u društvu, tako i u biću. Tu su urbani pejzaži, moderna arhitektura, ali i tradicionalna kuća koja još uvijek postoji i u kojoj se odvija život, a zatim život, čovjek i svijet bivaju razlomljeni na nekoliko mikrosvjetova i prikazani kroz lice starice/majke ili starca/oca kao snažne metafore prolaznosti.

Kućom ograničeni životni prostor, ljudi ispred kuće, na ulici, najčešće bez lica, sjenke (čije pokrete kao da kontrolira neko drugi) dominiraju na slikama Aldemara Ibrahimovića i prikazani su zaustavljeni (ili zarobljeni) u vremenu. Oni su najčešće statični, stoje pored puta, na raskrsnici, ali im je oduzeta mogućnost pomjeranja i prepoznavanja (i sebe i svijeta oko sebe), jer su njihova lica okrenuta jedo od drugog. Ovdje je posrijedi okrenutost čovjeka sebi, upućenost na sebe, na to da je promjena muguća i najvažnija ako se počne od sebe; suočiti se sa sobom znači otvaranje mogućnosti za (raz)govor sa drugim.

Ljudi koje nam prikazuje Aldemar Ibrahimović su u vječnom iščekivanju nekog ili nečega, oni odlaze, dolaze, ispraćaju, a ako se ponekad i prikažu njihova lica, mi vidimo čežnju, košmare, nemir, nostalgiu, kako su slike najčešće i naslovljene. Ljudi pored puta kao da čekaju nešto više i bolje od sebe samih, transformaciju iz jednog u drugi svijet, iz stvarnosti u nestvarno. Svijet koji vidimo na Aldemarovim slikama jeste sve ono što smo mi i što nas čini različitim, što je odraz nas i vremena, ljudi prije nas (koji i jesu dio nas) sa još uvijek snažnim dodirnim tačkama. Njegove slike olakšavaju prelazak iz jednog vremena u drugo, čine moguć put od čovjeka do čovjeka, one kazuju o pomjerenoj stvarnosti u kojoj živimo i stvaramo, a koja se pred nama odmotava kao filmska traka u kojoj se on/mi suočavamo sa sobom i sa drugima. Iz upoznavanja i prikazivanja različitosti i različitog, modernog, postmodernog i tradicionalnog, prikazuje se zapravo i sloboda, jer nam se ovim putem posredstvom umjetnosti iz rasredištenog (i sukobljenog) svijeta nudi spas i nada u izbavljenje od svih naših neizvjesnosti.

Dr Melida Travančić Travnik, oktobar 2022.