Riječ na otvaranju izložbe

Onaj ko želi da dobro naslika jedan pejzaž, mora mu znati geologiju”, tvrdio je Sezan. Ta misao slikara sunčane Provanse i njenih predjela, primjenjiva je i na slikarstvo Aldemara Ibrahimovića. Njegova platna, nadahnuta ljepotom zavičajnih predjela, otkrivaju ne samo poznavanje njihove “geologije” već i duboku, organsku povezanost sa svojim, bašlarovski rečeno “prvim svemirom”, svijetom u kojem je ponikao i odrastao, koji ga okružuje. “Umjetnost ne ponavlja vidljivo, ona čini vidljivim”, pisao je Kle.

Aldemarova kičica čini vidljivim čudesne, nadrealne koliko i stvarne, smirijuće koliko i uzbuđujuće, tajnovite koliko i bajkovite, stalne koliko i promjenljive prirodne fenomene, zavičajne teme i motive, zapravo sopstvene umjetničke doživljaje, čineći ih našim ili nama bliskim. Za Aldemara Ibrahimovića je zemlja Majka, ono što nas je dalo na svijet i što nas hrani, čemu pripadamo, iz koje smo nastali i u koju se vraćamo. Sa gotovo svake njegove slike zračı iskonska ljubav prema zemlji, svejedno da li je na njima naslikana uzorana ledina, ugar, krčevina, netaknuti predio, bašta, njiva pred žetvu, livade ograđene sa kao snijeg bijelim vrljikama i baskijama, nad kojima lebde oblaci ili mjesečina prosipa svoju svjetlost, ili sunce mami mirise i boje. Sve je u punom saglasju sa umjetnikovim osjećanjima, sve je svedeno na čistu likovnost i sve postaje metafora života i postojanja. Jaki kolorit, jarko žuta, naglašeno zelena ili smeđa boja izražavaju intenzivni umjetnikov doživljaj promjena u prirodi. Aldemar vidi zatvorenih očiju, slijedi Židovu poruku da “treba otkriti stvarnost ispod izgleda.”

Još od studentskih dana svakog ljeta drumujući grčkim podnebljem, upijajući blagotvorni uticaj mediteranskog sunca i duha, sna i istorije, zadržavajući se na mjestima koja hramovima, zdanjima, kipovima i drugim umjetničkim djelima, čuvaju uspomenu na drevnu Heladu, razmišljajući o njima, sam na obali mora, zagledan u zalaske i izlaske sunca što se kao Afrodita pojavljuje iz morske pjene, Aldemar je neprestano mislio i čeznuo za zavičajem, svjestan da je njegova snaga u njemu, da su trajanja i prolaznosti svuda isti, slični kao i ljudske sudbine. Povratkom u zavičaj, njegova platna dobijaju na univezalnosti, estetski doživljaj je primaran, umjetnik je tu najbliži i sebi i nama. Umjeli su to da otkriju i osjete i njegovi prijatelji i ljubitelji umjetnosti, a posebno likovni kritičari. Ovi posljednji pogotovu, jer su se njihova predviđanja da će mladi Rožajac postati slikar od imena i ugleda, sve više potvrđivala. Danas je on jedan od najistaknutijih članova ULUCG iza koga je osamnaest samostalnih i poveći broj kolektivnih izložbi na kojima je dobijao značajna priznanja. Među njima i nagradu „Milunović, Stijović, Lubarda” za 1998. godinu.

Ibrahimović, sudeći po posljednjim slikama, ulazi u najzrelije stvaralačko doba. Boravak u Parizu, gradu svjetlosti i umjetnosti, svakako će doprinijeti da Ibrahimović svoj stvaralačkı opus kruniše djelima koja će mu obezbijediti zavidno mjesto ne samo u crnogorskoj kulturi već i šire.

Zuvdija Hodžić Podgorica 2005.