U provinciji se može biti uspješan slikar

Prvi put sam vidjela slike Aldemara Ibrahimovića u Parizu. Na samostalnoj izložbi u Internacionalnom domu umjestnosti (Site dezar). Njegovi pejzaži su me osvojili iz dva razloga.

Prvi je što su bili slikani “mentalnom” kičicom i sasvim moderno (on nije preslikavao kako se to obično radi u ovoj vrsti posla, nego je oslikavao “psihu” pejzaža, to jest – njegovu dušu). Drugi razlog je što me, gledajući AIdemarove slike, umjetnik vratio u rodni kraj, što nas čini veoma osjetljivim i pristrasnim.

Ibrahimović je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, 1986. godine u klasi profesora Radoslava Tadića. Imao je niz zapaženih samostalnih izložbi u Pljevljima, Kolašinu, Priboju, Podgorici… Značajno je i učešce na kolektivnoj izložbi “Savremeno crnogorsko slikarstvo” u Beču, Gracu i Lincu.

Od 1987. učestvuje na şvim izložbama ULUCG-a.

Činjenica da živi i radi u Rožajama, nimalo nije umanjila njegovu prisutnost u savremenom crnogorskom slikarstvu, niti se odrazila na kvalitet njegovog umjetničkog rada, što svakako smatram podvigom.

Aldemare, jedan si od rijetkih savremenih umjetnika koji nije potrčao prema prijestonici. Time si dokazao da se može biti dobar i uspješan slikar i u takozvanoj provinciji. Bije te glas da si neoromantičar u umjetnosti. Izbor zavičaja, Rožaja, bio je, takode, neoromantičarski? Voljela bih da mi kažeš koje su, i kolike teškoće jednog takvog izbora? Nijedna zemlja na balkanskom prostoru do sada nije postigla dovoljnu (kulturnu) decentralizaciju koja bi smanjila razlike između prijestoničnog i kulturnog i umjetničkog života u provinciji. Nije u tome uspjela ni Crna Gora. Tvoj je primjer usamljen, što ne znači da je i tvoj slikarski rad usamljen.

Ibrahimović: Mislim da u današnje vrijeme, likovni stvaraoci i u malim sredinama mogu uspješno stvarati i uspjeti u svom radu. Zahvaljujući, prije svega opštoj globalizaciji u svim sferama života, a i sredstvima masovnih komunikacija. Čak mislim da je, u neku ruku, i prednost biti podalje od velikih urbanih sredina i tempa života u njima. Neoromantičarski prizvuk u mojim radovima uglavnom zapažaju likovni kritičari, ali ja svjesno ne idem u tom pravcu, mada mislim da ima istine u tome. Jer i sama sredina u kojoj živim ima nešto od toga, mada se i to, u mnogo čemu, danas promijenilo. Ne bih se složio da Cma Gora nije uspjela da decentralizuje svoju kulturnu, posebno likovnu scenu. U prilog mojoj konstataciji, podsjećam na uvaženog Voja Stanića, a u posljednje vrijeme to potvrđuju i uspjesi našeg vajara Miodraga Šcepanovića. To mi daje za pravo da kažem, da je sa te strane Crna Gora u prednosti u odnosu na druge zemlje u okruženju. Naravno da postoje i manjkavosti, a to je prije svega, nedostatak velikih kulturnih manifestacija i događaja, što stvara rizik da se čovjek udalji od tokova kretanja savremene umjetnosti.

Kada se pogledaju tvoje slike na njima se najprije zapazi snaga zemlje. Tvoj je pejzaž jedan od rijetkih u kojima ta zemlja ima dušu, ima nešto naše, drago i toplo. Na tvojoj pariškoj izložbi imala sam želju da tu zemlju rukom zahvatim. Kako si došao do toga da svom pejzažu udahneš dušu zemlje? To je naročito zanimljivo ako se zna da je tvoje slikarstvo, u strukturi i u izrazu, vrlo moderno.

Ibrahimović: To što je činilo moje djetinjstvo obradio sam prije desetak godina u ciklusu slika starih urbanih pejzaža mog zavičaja, a i preko nekih portreta ljudi koje pamtim, ili su u tom vremenu još uvijek bili živi. Toj se temi mogu rado i uvijek vratiti i na još bolji način je obraditi, jer mi se čini da, što sam stariji, slike iz djetinjstva su mi mnogo jasnije i češće mi „dolaze“ u svakodnevicu.

Mladen Lompar kaže da ti je pejzaž samo povod. Shvatila sam da je to tako, tj. da je prilika da preko pejzaža kažeš nešto što se bez njega možda ne bi moglo reći tako efektno. Koji je tvoj istinski povod, istinski izbor pejzaža? Kako si se i kada za to opredijelio?

Ibrahimović: Da, to je odlično u dvije-tri riječi kazao akademik Mladen Lompar - “pejzaž kao povod”. Upravo to: nastojim da prirodne strukture i teksture koje me okružuju, transponujem u jedan zanimljiv i moderan likovni izraz, koji, samo u nekim segmentima, asocira na sredinu u kojoj živim ili u kojoj sam nekad boravio. Pejzaž je postao, u neku ruku, moja preokupacija još za vrijeme studija u Sarajevu. Tada je to bio urbani pejzaž, kojem sam prilazio drugačije. Birao sam ili kadrirao urbane cjeline i fragmente tih cjelina, koji su za mene tada bili likovno interesantni. Mislim da je to bio plod, prije svega, obrazovanja koje se stiče tokom školovanja, a onda i rada i iskustva koje se stiče i usvaja svjesno ili podsvjesno. Na taj način se dolazi do nekog svog – osobenog likovnog izraza.

Prolazila sam kroz Rožaje, ali ga ne poznajem. Međutim, poznajem donekle Bihor (moje selo je Bor). Književnu sliku ovoga kraja dali su Ćamil Sijarić, Risto Ratković i Miodrag Bulatović. Ti, kao likovni umjetnik, daješ, naravno, drugu sliku. Da li ti je taj naš kraj bio povod da se opredijeliš za umjetnost? Pričaj mi o tvom djetinjstvu: šta te je u njemu obilježilo? Da li se to što te obilježilo može naslikati, ako već nije naslikano?

Ibrahimović: Književnici koje si pomenula, na najbolji način su opisali ove naše krajeve i ljude koji žive u njima, pa mislim da je veoma delikatno i teško napraviti neke paralele, alı evo da pokušam. Prostor iz kojeg dolazim je, naravno, impresivan i neponovljiv i u dobroj mjeri je povod za bavljenje ovim čime se bavim, ali mislim da je od presudnog značaja bio talenat, koji su vrlo rano primijetili, prije svih moj otac, koji je bio poznati drvodelja i stolar, a onda i moji nastavnici i drugi koji su veoma rano uočili moje creže kredom po brvnima-zidovima kuća i štala, koje su činile sokake-ulice u kojima sam ja rastao. To „uočavanje“ od strane drugih, starijih i pritom autoriteta, to „priznavanje“ mog dara, za mene je bilo posebno važno.

Zapažen si i kao slikar portreta. Reci mi ima li što zajedničko između slikanja lica zemlje i čovjekovog lica?

Ibrahimović: Portreti su jedna od mojih važnih umjetničkih preokupacija. Napravio sam ih puno u raznim tehnikama – od crteža, preko suvog pastela, do ulja. Često se kaže da je lik osobe jedinstvo duha i tijela, pa mislim da je i portret neodvojiv od pejzaža. Često naša pojava, naš lik, govore tačno odakle i iz kojeg prostora ili podneblja dolazimo. Mislim da je to jedna neodvojiva cjelina.

Izlagao si samostalno u Parizu. Obišao si mnoge galerije i muzeje u ovom starom gradu kulture. Kakve utiske nosiš iz Francuske? Šta ti se posebno dopalo? Ima li mjesta poređenju onoga što si, prilikom kolektivne izložbe vidio u Beču, i onoga što si vidio u Parizu?

Ibrahimović: Pariz je vječita inspiracija umjetnika, to je nešto što se mora doživjeti, pa tek onda pokušati donijeti stav, formirati sud. Zajedničko sa Bečom je, prije svega, staro urbano jezgro sa dominantnim predivnim gotičkim katedralama koje govore o fascinantnom kulturnom nasljeđu koje te sredine posjeduju. A zatim svi ti silni muzeji i galerije koji, naravno, jednog umjetnika iz provincije mogu samo fascinirati i ostaviti bez daha. Ali, ja sam taj „pariški utisak” osjetio boraveći i u drugim većim evropskim i svjetskim metropolama, a posebno Moskvi i Lenjingradu (Petersburgu).

Kad bi ponovo bio pred izborom: Rožaje ili Podgorica, Beograd, čak i Pariz – da li bi ostao pri starom, prvobitnom izboru? Da li ti se dešavalo da opredjeljenje za ostanak u zavičaju zapadne u krizu?

Ibrahimović: Naravno. Mala sredina ima puno onog o čemu Radomir Konstantinović u svojem izuzetnom djelu “Filozofija palanke” govori. Često navodi čovjeka na pomisao da li bi trebalo preći u neki veći centar, posebno Podgoricu, koja ima izuzetan položaj a i koja, u posljednje vrijeme, dobija obilježja pravog modernog evropskog grada. Čovjek sa ovih prostora je uvijek u dilemi: otići ili ostati, pa i mene takve misli obuzmu s vremena na vrijeme. Ali, provincija češće „stanuje“ ili ne u samom čovjeku, a ne obratno.

Branka Bogavac Pariz, 29. 3. 2007.