Pariz je vječita inspiracija svim umjetnicima

Ibrahimović kaže da je danas teško biti prepoznatljiv preko svojih slika.

Danas smo, prosto, zasićeni vizuelnim informacijama i doživljajima koji nam se nude posredstvom raznih tehničkih dostignuća. Naravno, i pored toga što današnja sredstva informisanja i mas mediji mogu biti otežavajuća okolnost, u svakom slučaju, mislim da su i te kako korisna za opštu informisanost svakog pojedinca, pa naravno i umjetnika, a posebno slikara koji živi u jednoj maloj sredini u kojoj nema muzeja, pozorišta, galerija i velikih kulturnih događaja. No, prije svega, mislim da je u formiranju likovnog izraza svakog pojedinca od presudne važnosti upornost i marljiv rad. Na svakom platnu slikar mora da uloži sebe i da radi kao da mu je to posljednje što će učiniti u životu. Mora neprekidno tragati za novim i zanimljivim i zanimljivijem, a uz sve to da traži oslonac u onome što je provjerena vrijednost. Često to bude tradicija, objašnjava Ibrahimović.

Sta Vas je usmjerilo da se posvetite pejzažu koji preovladava na Vašim slikama?

Još kao student u Sarajevu, počeo sam da radim urbane pejzaže, koje sam kadrirao i oslikavao „akademski”. To me je u neku ruku „usmjerilo“ da se i dalje posvećujem pejzažu kao motivu, ali sam ga počeo tretirati na drugačiji način. Akademik Mladen Lompar, u jednom kritičkom osvrtu na moju izložbu u Podgorici, kazao je o tome sve u samo dvije riječi: „prekomponovani krajolik”. Vrlo upečatljiva sintagma, koja znači da je Lompar razumio moje pejzaže. Jednostavno, vizure smještam i raspoređujem u novi red i kolorističke vrijednosti.

Koliko je uzbudljiva rožajska priroda uticala na vas kao slikara?

Prostor koji me okružuje je jedinstven i impresivan. I nije takav samo zato što je moj, zavičajni. „Povuku“ me ka slici različiti krajolici - koliko planinski i divlji, nesavladivi, toliko i pitomi, idilični. Rožajski pejzaž me je takoreći „zarazio“, i na mene odavno utiču i pejzaži drugih predjela koje sam vidio i doživio boraveći duže vremena u Grčkoj, Turskoj, Francuskoj… Svaki na svoj način je ostavio dubok utisak, snažnu impresiju na mene.

Je li neko od slikara imao uticaja na vas?

Naravno! Bilo je slikara koji su na mene uticali kao na mladog stvaraoca, i to svaki na svoj način. Završio sam Akademiju u Sarajevu, u klasi profesora Radoslava Tadića, koji je i te kako znao prenijeti znanje na svoje studente, a da pri tome ne utiče na tematsko opredjeljenje, što je za svaku pohvalu. Međutim, na mene je jak uticaj imao pokojni Radenko Mišević, poznati slikar i nekadašnji dekan beogradskog Fakulteta likovnih umjetnosti. Imao sam sreću da mi je baš on predavao teoriju forme i nekako u isto vrijeme, desila se i njegova velika retrospektivna izložba u Sarajevu, u Galeriji BiH. Bio sam impresioniran time što sam vidio! Ipak, plod mog rada, a prije svega mislim na slikarski izraz, nastao je pod uticajem ukupnog znanja, koje sam sticao tokom školovanja i studijskih putovanja, tokom upoznavanja i „anliziranja“ velikih svjetskih muzeja, galerija, velikih i važnih izložbi… Takođe su važni susreti sa drugim slikarima, boravci u kolonijama, nešto što bismo mogli nazvati sveukupnošću svakodnevne likovnosti. To je neophodno. Iskustvo i rad, pa opet rad, nadograđuju sve ostalo.

Samostalno ste izlagali u Parizu. Obišli ste mnoge muzeje i galerije u toj staroj prijestonici svjetske kulture. Kakve utiske nosite iz Francuske?

• U Parizu sam izlagao u galeriji Citeinternationale, u septembru 2005. To je za mene, a vjerujem i za druge umjetnike, san koji se rijetko ostvaruje. Pariz je vječita inspiracija svim umjetnicima. To je nešto što treba samo doživjeti, pa tek onda pokušati donijeti stav, formirati sud. Galerija u kojoj sam izlagao je u strogom jezgru starog grada, na nekih 100-150 metara od čuvene katedrale Notr Dam. Sami taj podatak govori kakav je osjećaj biti u tom prostoru; zamislite na desetine galerija u neposrednoj blizini, a tek svi ti ljudi koji i te kako znaju šta je umjetnost, pa razni kontakti, poznanstva, druženja… Posjete muzejima, galerijama. Sve je to jedan neopisiv doživljaj koji teško riječima može opisati moja malenkost.

Kemal Musić 13. jun 2008.